Razmišljanje uz zadnju poruku, 25. sijecnja 2002

DUBOKO POGLEDAJTE U SVOJE SRCE

„Draga djeco! U ovom vremenu, dok se još osvrcete na prošlu godinu, pozivam vas djecice, da duboko pogledate u vaše srce i odlucite se biti bliže Bogu i molitvi. Djecice, još ste navezani na zemaljske stvari a malo na duhovni život. Nek vam i moj današnji poziv bude poticaj da se odlucite za Boga i svakidašnje obracenje. Ne možete se obracati, djecice, ako ne ostavite grijehe i ne odlucite se na ljubav prema Bogu i bližnjemu. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu.” Poruka, 25. sijecnja 2002

---

Majka Marija nas poziva da okrenemo svoje oci od prošlosti, od prošle godine prema vlastitom srcu u kojemu boravi Bog. Prošlost je nešto što je bilo, buducnost ono cega još nema, ono što dakle postoji je danas, sada, ovaj trenutak koji se više nikada nece ponoviti. O našem sada ovisi naša buducnost. Sada se odlucujem za Boga ili ne odlucujem. Sada se mogu odluciti za molitvu, sada mogu svoje srce otvoriti Bogu ili ga zatvoriti. Marija je cesto u porukama govorila o srcu. «Molite srcem, postite srcem, klanjajte se srcem mome Sinu, slijedi me srcem…» Posjedujemo tjelesne organe: oci za gledanje, uši za slušanje, srce - organ za molitvu. Možemo izgovarati molitve i bez srca, možemo raditi toliko stvari bez srca. Kuharice mogu spremati hranu bez srca, lijecnici mogu lijeciti bez srca, prodavacice mogu raditi u prodavaonicama bez srca, službenici u raznim uredima mogu mrzovoljno docekivati stranke. Sve to slicno je hrani bez soli, sve tako postaje bljutavo i beživotno. Majka Marija želi zato probuditi naša uspavana srca.

Mali princ u istoimenoj bajci rece: “Samo se srcem dobro vidi, ono bitno ostaje ocima sakriveno.” Ponekad je potrebno i zatvoriti oci kako bismo mogli bolje vidjeti. Srcem se osjeca Bog, ne razumom. Bogu možemo prici i srcem, a ne samo razumom. Kada Biblija i Gospa govore o srcu onda to nije samo tjelesni organ, to nisu emocije, osjecaji radosti ili žalosti, to je duh kojeg ne vidimo ocima, ali osjecamo da on djeluje isto kao što kod stabla ne vidimo korijen, a znamo da on postoji jer stablo od njega živi.

Zašto se tako teško odlijepiti od ovog zemaljskog što nas ne zasicuje nego zavarava? Sveti Pavao ce reci: «…Ja znam što je dobro, ali nemam snage ostvariti ga. Jadan ti sam ja covjek. Tko ce me izbaviti od ovoga smrti podložnoga tijela. Neka je hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu» (usp. Rim 7, 14 – 25).

Gospa nam daje sredstvo u ruke, na nama je hocemo li je poslušati ili necemo. Mi smo poput utopljenika kome je bacen pojas za spasavanje. Na njemu je hoce li ga uzeti. Gospina ruka je pružena svakome od nas. Uzmimo je danas, ne sutra! Uhvatimo se barem skuta njezine haljine da nas ona iz mraka, nepovjerenja, sumnji i razocaranja izbavi i uvede u novi život s Kristom. Potrebno je stoga odbaciti svaki grijeh: laž, sebicnost, mržnju, oholost, psovku, bludnost, pijanstvo, zlocu… Bez tog ne možemo naprijed, kao što ne možemo ploviti morem u ladi koju smo svezali za obalu. Uzalud nam je veslati. Potrebno je ladu odvezati. I nama se potrebno odvezati od svega što nas cini zasužnjenima i zarobljenima kako bi nas Majka Marija mogla povesti Kristu. Mir vam i Dobro.

Medugorje, 26.01.2002.
Fra Ljubo Kurtovic, OFM