Gospa nas u poruci od 25. ožujka 2008. godine poziva na osobno obracenje. To je poziv svakom covjeku ponaosob, jer nitko nije iskljucen iz ovog majcinskog poziva. Obratiti se znaci, odreci se dosadašnjeg nacina života i zapoceti novi život u Isusu Kristu. Obracenje zahvaca cijelog covjeka kao što je na primjer zahvatilo rasipnog sina iz Lukinog Evandelja, sv. Pavla, sv. Franju i tolike druge znane i neznane svece. Obracenje zahvaca naše srce i našu volju. Srce zato jer je ono središte covjeka. Ako je obraceno srce možemo reci da je obracen cijeli covjek. Osim obracenja srca potrebno je i obracenje volje jer je obracenje vapaj. Volja nam pomaže na putu kojim smo krenuli. Pomaže nam da ne klonemo vec kod prvih križeva. Istinsko obracenje traži odricanje ne samo od grijeha vec i svih malih, sitnih bogova koji nam ne daju da se potpuno opredijelimo za Boga. Isus je do kraja jasan kad kaže: »Tko god hoce ici za mnom neka se odrece samoga sebe, neka svaki dan uzme svoj križ i neka me slijedi!» (Lk 9,23). U obracenju dopuštamo Bogu da nas vodi kako bismo upoznali plan koji ima s nama. Obracenja nema bez molitve, jer je molitva na neki nacin prvi i posljednji uvjet obracenja, duhovnog napretka i svetosti. Na to nas upucuje i Gospa kad u poruci od 25. lipnja 1992. kaže - da nas iz dana u dan zove na obracenje. Ako ne molite, ne možete reci da se obracate - kaže Gospa. Molitva nam pomaže da se neprestano obracamo, da uvijek mislimo na Boga i ostanemo mu vjerni. Molitva je razgovor Boga i covjeka. Bog poznaje naše srce bolje nego mi sami i njega ne zanimaju toliko naše rijeci koliko stav našeg srca. U molitvi je važno i predanje. Treba se potpuno predati u Božje ruke kako bi Bog mogao od nas ponovno naciniti svoje ljubljene sinove i kceri. Treba mu predati svoje želje, planove, ciljeve, slabosti. Treba mu se predati do kraja da nas on vodi gdje on želi a to je njegovo kraljevstvo. Gospa nas kao prava majka sve ovo vrijeme koje provodi s nama upucuje na svoga sina Isusa i nikada ne istice sebe samu.

U vecerašnjoj poruci uz molitvu, poziva nas i na klanjanje Isusu u presvetom Oltarskom sakramentu, jer mi se Klanjanjem povezujemo sa cijelom Crkvom. Sv. Alfonso Marija d'Liguori kaže kako je nakon sakramenata, medu svim pobožnostima prva i Bogu najdraža, a nama najkorisnija, pobožnost klanjanja Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Isusova blizina u nama budi živu vjeru, a vjera je nezasluženi Božji dar koji Bog daruje svakom covjeku. Zato bi svatko trebao otvoriti svoje srce da prihvati taj dar. Vjerom se mi otvaramo Bogu i tek tada prepoznajemo tko je on. Vjeru bismo mogli usporediti sa svjetlom. Ona poput svjetla odgoni tamu, tjeskobu i ocaj, ulijeva sigurnost i daje snagu. Vjera na neki nacin osvjetljuje put onih koji je posjeduju i vodi ih kao što je tamni oblak danju a svijetli nocu vodio Izraelce kroz pustinju. Oni koji od vjere ocekuju jasne i opipljive dokaze moraju se razocarati. Kad je sveti Toma u svojoj dubokoj nevjeri rekao da nece vjerovati u uskrslog Krista prije nego stavi svoje prste u mjesto njegovih rana, odgovorio mu je Isus: «Blaženi koji ne vidješe a povjerovaše» (Iv 20,29). Kad bi nam sve bilo jasno, vjerovati ne bi bila nikakva zasluga. Ne vjeruje se ono što se sa sigurnošcu zna nego ono što ostaje barem donekle skriveno. Vjera je povjerenje ali i ljubav prema osobi kojoj vjerujemo. Mnogi ljudi iako svjesni da je ovaj svijet prolazan u svojoj slabosti odlucuju se za te prolazne vrednote, a Gospa nas opominje da je jedino Bog neprolazan. Kraljica Mira nas potice s ljubavlju i iz njene svake poruke se mogu išcitati ljubav i poniznost na cemu joj zahvaljujemo i njenom posredništvu se preporucujemo.

Fra Danko Perutina
Medugorje 26.3.2008