Razmišljanje uz zadnju poruku, 25. svibnja 2002

NEK VAŠ ŽIVOT SA MNOM BUDE RADOST

"Draga djeco! Danas vas pozivam da stavite molitvu na prvo mjesto u vašem životu. Molite i nek vam molitva, djecice, bude radost. Ja sam s vama i zagovaram za sve vas, a vi djecice, budite radosni nositelji mojih poruka. Nek vaš život sa mnom bude radost. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu." Poruka, 25. svibnja 2002.

---

Naša nebeska Majka Marija hoda s nama prateci nas svojim majcinskim rijecima i porukama po svojim ukazanjima gotovo 21. godinu. Prati naše životne korake kroz liturgijsko vrijeme Crkve kao i kroz vrijeme u kojem živimo. Ona kao Majka Crkve – Crkve na putu hoda sa svojom djecom. Poput starog Izraela, i Crkva je na putu iz ropstva egipatskoga, davoljega – kroz Crveno more i pustinju kušnje i tpljenja – dok ne ude u Obecanu zemlju. Marija Majka bila je vjernica – putnica: napredujuci u svom putu vjere. Napredovala je jer znala cuvati sve rijeci i uspomene u svom srcu kao blago života. O tom nas izvješcuje evandelist Luka: «A majka je njegova brižno cuvala sve ove uspomene u svom srcu» (Lk 2, 51b). Iz tih uspomena i toga blaga nam danas govori Majka Marija koja je naša zvijezda vodilja i prethodnica.

Papa u enciklici Redemptoris Mater piše: «Crkva, podržana prisutnošcu Krista, putuje tijekom vremena prema dovršenju vjekova i kroci u susret Gospodinu koji dolazi. No na tom putu… napreduje i stupa onim istim putem kojim je išla Djevica Marija koja je napredovala na putu vjere i vjerno sacuvala svoje sjedinjenje sa Sinom sve do križa.» I Marija je kao svatko od nas bila upucena na vlastito razmišljanje o svemu što se oko nje zbiva i pred cim se našla. «Marija u sebi pohranjivaše sve te dogadaje i prebiraše ih u svome srcu» (Lk 2, 19), a otkrila je njihov smisao tek o uskrsnucu. Ni mi kao što nije bila ni Marija nismo poštedeni napora razmišljanja, cuvanja i prebiranja Božje rijeci koja nam govori preko Svetog pisam i po drugim ljudima, dogadajima i svemu onome što se zbiva u nama i oko nas.

Kao što nismo znali kada ce se ona ukazati isto tako ne znamo do kada ce trajati njezina ukazanja i majcinski pozivi. Mnogima izgleda da traju dugo ova ukazanja. Vidioci obicno odgovaraju: «Nama nije dugo.» Ne može biti dugo biti u prisutnosti ljubljene osobe i onoga koga se voli. Puno je teže biti s onim za koga nemamo ljubavi kao što je teško raditi posao koji ne volimo. Godine 1985. vidioci su pitali Gospu: «Gospe, zašto si tako dugo s nama.» Ona je odgovorila pitanjem: «Zar sam vam dosadila?» Od tada je više nisu pitali. Majcinska ljubav prema svojoj djeci daje joj snagu da tako dugo i ustrajno govori i ponavlja gotovo iste rijeci poput sv. Pavla koji je pisao Filipljanima: «Braco moja, radujte se u Gospodinu! Pisati vam jedno te isto meni nije dosadno, a za vas je sigurnije» (Fil 3, 1).

Puno je sigurnije i lakše živjeti i rasti u svojoj vjeri u prisutnosti one koja nam govori i dolazi danas. Danas nam majka dolazi, danas nas Bog preko nje ljubi, ne jucer ili sutra. Danas mogu biti bliže Bogu preko Djevice Marije kao što se mogu udaljiti od Njega. Ako ne rastem svaki dan u svojoj vjeri ja nazadujem te svaki povratak Bogu puno je teži.

Danas vas pozivam da stavite molitvu na prvo mjesto. Znakovi da Bog i molitva nisu na prvom mjestu u mome životu su teškoca pri odluci za molitvu, rastresenost, tisucu razloga i isprika koje tako lako pronadem i odgodim susret s Bogom po molitvi. Molitva je izvor radosti i put u radost to nam ponavlja Gospa i danas. Na tom putu nismo sami. S Njom, od Boga ljubljenoj, možemo i trebamo biti radosni na putu vjere do konacnog trenutka kada cemo u potpunosti shvatiti svoje patnje, traženja, križeve i radosti života.

Kako rece jedna molitva: Marijo, ljudi ce zaboraviti što si ti rekla i što si ucinila ali ljudi nikada nece zaboraviti kako su se zbog tebe osjecali. Nikakvi ljudski razlozi i sumnje ne mogu ukrasti iskustvo Božje blizine.

A Tebe molim Majko Marijo neka tvoje rijeci nadu mjesta u srcima svih onih koji te kao majku prihvacaju kako bi nas vodila do Spasitelja Isusa.

Fra Ljubo Kurtovic
Medugorje 26. 05. 2002.