Razmišljanje uz zadnju Poruka, 25. studenog 2005

MOLIM PRED BOGOM DA VAM DARUJE DAR VJERE

"Draga djeco! I danas vas pozivam molite, molite, molite sve dok vam molitva ne postane život. Djecice, u ovo vrijeme na poseban nacin molim pred Bogom da vam daruje dar vjere. Samo u vjeri otkrit cete radost dara života koji vam je Bog darovao. Vaše srce bit ce radosno misleci na vjecnost. Ja sam s vama i ljubim vas nježnom ljubavlju. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu." Poruka, 25. studenog 2005.

---

U proteklih dvadesetcetiri godine i pet mjeseci ukazanja u župi Medugorje ostala je ista i nepromijenjena Gospina ljubav, njezine majcinske poruke kojima nas želi poput konopaca ljubavi preko sebe privuci bliže Isusovu srcu kako bi živjeli a ne životarili. I danas govori: molite, molite, molite. I danas poziva na ono što je današnjem covjeku najteže a to je molitva. Ne postoji neki drugi, udobniji ni lakši put kojim bi došli do Boga osim puta molitve. I ne samo da nas Marija poziva na molitvu nego ona sam pred Bogom moli za nas, moli da nam Bog daruje dar vjere. U vjeri je Marija izrekla rijeci predanja života Bogu: „Neka mi bude po tvojoj rijeci i „Evo službenice Gospodnje“. U tim kratkim rijecima je cijeli Marijin život. U tim rijecima izrekla je i darovala svu sebe Bogu.

Vjera je milosni Božji dar koji možemo i trebamo od Boga izmoliti. A Bog nam daruje samo ono što molimo. Marija moli sa svima koji mole. Ona kao majka moli za sve nas, moli od Boga dragocjeni dar vjere. Zna dobro da bez vjere živimo u mraku i neznanju. Bez vjere je život nemoguc. Kad smo bez vjere i povjerenja zahvati nas strah i život nam je ugrožen i nesiguran. Strah ubija život daleko više nego rad. Razlog zbog kojeg briga ubija više ljudi nego rad krije se u cinjenici da se ljudi mnogo više brinu nego što rade. Protiv straha uspješna je samo vjera. Vjera je oslanjanje na Boga kojeg ne vidimo, ali kojeg doživljavamo kao temeljan oslonac. Vjera je nevidljiv oslonac. Vjera je siguran teren na kojem možeš stajati, vjera je svjetlo koje upališ u svojoj mracnoj duši. Vjera je otvaranje vrata povjerenju, to je otvaranje prozora ljubavi, to je prihvacanje smijeha, radosti, svjetla i zdravlja.

Vjera je kao skok padobranom iz aviona. Ako skaceš iz aviona, vidiš samo zemlju i sebe, kako ideš nezaustavljivo prema zemlji o koju ceš se razbiti. To je skok u prazno, skok u propast, u smrt. Ali, iza tog stravicnog doživljaja slijedi nevjerojatan drugi doživljaj. Naime, povuceš li rucicu padobrana, odjednom je iznad tebe konopac koji te drži vezanog uz krpu svile. Izišao si iz sigurnost aviona, letio si prema propasti tvrde zemlje, a zaustavila te cvrstoca jednog komada platna – padobran. Taj komadic svilenog platna sacuvao te od smrti, on ti je dao snage da napustiš sigurnost aviona. To je vjera. Kad se komu pocneš povjeravati, osjecaš kao da skaceš u prazno. Strahovi te zahvate i cini ti se da ti nose jedino propast. Ali dovoljno je upaliti u sebi sigurnost da ce sve biti dobro i strah je prerezan.

Mi se ne pouzdajemo u platno, ni u konopac nego u Majku koja je prošla ovim istim putevima kojima mi prolazimo, živjela iste tjeskobe, strahove, strepnje i patnje koje i mi živimo. Zato nam je ona sigurnost i obecanje da nas nece i ne može prevariti.

U vjeri i povjerenju u Boga otkrivaju nam se prostranstva svjetla, istine, sigurnosti koje nam Bog pokazuje. U vjeri i povjerenju spoznajemo da nam je u životu sve darovano i da ništa nije naše: ni život, ni ljudi, ni ova zemlja. Stvoreni smo za vjecnost. Marija želi da je vec sada, danas pocnemo živjeti. Ona želi da se odlucimo za vjecnost vec sada da sutra ne bi bilo kasno.

Fra Ljubo Kurtovic
Medugorje 26.11.2005