Razmišljanje uz zadnju Poruka, 25. studenog 2006

KAD MOLITE BLIZU STE BOGU

"Draga djeco! I danas vas pozivam molite, molite, molite. Djecice, kad molite blizu ste Bogu i On vam daje želju za vjecnošcu. Ovo je vrijeme kad možete govoriti više o Bogu i ciniti više za Boga. Zato se ne opirite nego dopustite, djecice, da vas On vodi, mijenja i ude u vaš život. Ne zaboravite da ste putnici na putu prema vjecnosti. Zato, djecice, dopustite da vas Bog vodi kao pastir svoje stado. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu." Poruka, 25. studenog 2006.

Blažena Djevica Marija u ovoj svojoj poruci kao i u mnogim prethodnim porukama ponavlja i poziva nas tri puta zaredom: „molite, molite, molite.“ To govori sa željom da nas upozori i da istakne važnost molitve za naš duhovni život. Ne radi se tu o nekoj pobožnoj vježbi ili o nekom zakonu koji je netko propisao. Nije to poziv na ispunjenje nekog zaboravljenog obicaja. Molitva nije nekakav duhovni trening. Molitva je život. Kao što je našem organizmu potreban zrak, hrana i drugi uvjeti da može funkcionirati tako je i s molitvom za našu dušu. Znamo dobro kad zapustimo tijelo, kad smo nedisciplinirani u hrani onda se tijelo lako razboli. Isto tako ako molitvu zanemarimo onda svi duhovni virusi i bakterije lako napadnu našu dušu. Tada covjek biva vrlo lako zarobljen razlicitim grijesima. Postane plijen zla, mržnje, zloce, zlih navika, psovke, grubih rijeci, sebicnosti, lijenosti i drugih zala.

Marija, jer je Majka, želi nam reci da osim molitve do Boga nema drugog puta ni sredstva. „Djecice, kad molite blizu ste Bogu“ – govori nam Marija. A u molitvi cujemo odjek vjecnosti u našoj duši. Kao što nas uci Katekizam Katolicke Crkve: „Buduci da je „klica vjecnosti što je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju, covjekova duša može imati svoje porijeklo samo u Bogu“ (KKC 33).

Samo u molitvi na koju nas Gospa neumorno poziva možemo osjetiti i doživjeti onu duboku cežnju koja je skrivena u srcima našim. Samo u molitvi možemo iskusiti istinitost rijeci svetog Pavla: „A naša je domovina na nebesima, odakle i Spasitelja postojano ocekujemo, Gospodina Isusa Krista“ (Fil 3, 20).

Vjecnost ne pocinje kad umremo. Mi smo uronjeni u vjecnost. Ona je vec zapocela. Za nju nam se valja odlucivati i boriti svaki dan. Biti poslušan Duhu Svetomu znaci pronaci vjecnost u vremenu. Iskustvo koje o stvarnosti imamo prije molitve jest prije svega iskustvo ogranicenosti te stvarnosti. Doživljavamo kako sve prolazi i odlazi svojim putem. Ali nakon molitve vidimo kako sve postaje drugacije, novo i vjecno. Tada postajemo ispunjeni vjecnošcu i otkrivamo dimenziju vjecnosti u svemu. Kako piše sveti Ivan od Križa: „Sve se, Gospodine Bože, može promijeniti, samo neka mi smijemo imati svoje prebivalište u tebi. Kad molitvom nademo svoje prebivalište u Bogu, tada ne živimo više u promjenama. Na rubu našeg života nastavljaju se zbivanja, ali mi nismo više u to umiješani. Mi se nalazimo na dubljem podrucju, u Bogu, koji je sama postojanost.

Kad god smo se odlucili za Boga i stali na Božju stranu a protiv grijeha, zla, mraka i mržnje mi smo vec u vjecnosti. Ovdje nam se valja boriti i stvarati Kraljevstvo Božje. Ovdje nam je potrebno dopustiti i dopuštati Bogu da nas vodi, mijenja i ude u naš život kako nas poziva Majka Marija.

Iskrena i ponizna srca molimo Mariju, Isusovu i našu Majku koja je postala velika jer je dopustila u potpunosti Bogu da cini svoja djela u njoj i po njoj. Neka nas poucava kako vjerovati i kako se do kraja darovati Bogu i bližnjima te tako u sebi istinski doživjeli vjecnost za koju smo stvoreni.

Fra Ljubo Kurtovic
Medugorje 26.11.2006